Odlazak legende – Preminuo Marinko Ivanišević

svi 11

10311890_707020149343737_4060468441781459165_n

Danas nas je, nakon kratke i teške bolesti, u 60. godini života napustio dugogodišnji kolega i prijatelj Marinko Ivanišević.

Marinko Ivanišević, rođen je 21. siječnja 1954. u Ljubljani, no životni splet okolnosti ipak ga je zaputio u Bjelovar gdje je završio osnovnu školu. Nastavak školovanja, Marinka vodi u Zagrebu, a radna karijera novinara nastavlja se u Radio Đurđevcu nakon provedene audicije gdje je dobio stalno zaposlenje 8. siječnja 1981. godine, te time postao našim sugrađaninom sve do današnjih dana.

Tijekom svojih mladih dana u Bjelovaru se počinje rađati velika Marinkova ljubav prema pisanoj i izgovorenoj riječi. Marinko je znao reći, možda adolescentski snovi i maštanja su bili razlogom za njegov put prema umjetnosti i govoru koji je počeo u 17. godini kada ga je tada u Bjelovaru počela zanimati poezija, pisanje, govorenje stihova… i zahvaljujući Bori Rogiću te prof. Eduardu Špoljaru, spoznao je svu moć pisane riječi (osobito poetske) i snagu nadahnuća. Učeći govorenje, kazivanje stihova, naučio se je fonetski izražavati što mu je kasnije postalo svojevrsno osnovno sredstvo za rad.
Bavio se je i filmskom režijom što je rezultiralo sa dva kratkometražna igrana filma, dakako snimljena u amaterskoj produkciji. Godine 1978. osniva “Bok ” Bjelovarsko Omladinsko Kazalište i uz pomoć 30-tak djevojaka i mladića, glumaca amatera, koje vodi sve do dolaska u Đurđevac. Tada je uz ostale predstave režirao i javnosti malo poznatu Nušićevu dramu “Jesenska kiša”.

Dolazak u Đurđevac

Marinko se je, kako sam već napisao , se zaposlio 1981. godine u Radio Đurđevcu i ostao u Podravini, puno je puta znao ljudima koji ga dobro poznaju reći: „…sad se osjećam kao da sam ovdje rođen, a ne 21. siječnja 1954. u Ljubljani…“

Zbog svog specifično ugodnog iznimno radiofoničnog glasa, ispravnog naglašavanja riječi, i izvrsne fonetika njegova glasa, ali i svih ideja koje je unosio u radijskih program Radio Đurđevca je u 80-tim godinama od malog lokalnog radija učinio svojevrstan brand đurđevačke Podravine. Tada se je radio Đurđevac slušao u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a Marinko je zasigurno bio jedan od razloga da je tome bilo tako. Marinko je postao legenda radijskog medijskog prostora i ostao to sve do današnjih dana.

Sjetimo se da su početkom 80-tih, samo rijetke lokalne stanice u bivšoj Jugoslaviji emitirale višesatni noćni program, među kojima je bio Radio Đurđevac, ostvarujući u to vrijeme intenzivnu suradnju sa redakcijom noćnog programa Radio Sarajeva. Bio je to prvi projekt našega novinara Ivaniševića. Legendarna je i u medijima višestruko opisana njegova dokumentaran reportaža ,snimljena u lijesu, jedinstvena u ovom dijelu Europe, puno ispred svog vremena, a sve zbog prave novinarske znatiželje. Mislim da to nitko u Podravini i šire nije zaboravio, i nije se prestao diviti imaginaciji tog novinarskog poteza.

Početkom 90-tih i tijekom Domovinskog rata bio je među rijetkim novinarima koji je od nadležne Operativne zone Bjelovar dobio pismeno dopuštenje i javljao se sa prvih crta bojišnica, naravno i iz Vukovara u koji je ulazio s humanitarnim i medicinskim konvojima, ili na druge načine, te u nekoliko navrata organizirao dostavu medicinske opreme, tada nužno potrebne vukovarskoj bolnici.

Dolaskom u Đurđevac Marinko Ivanišević se zaljubljuje u Stari grad, njegovo radno mjesto na tadašnjem radiju, ali i mjesto „Legende“. Mislim, da nikad zbog te ljubavi nije niti napustio naš grad, premda je imao ponuda za napredovanje, ostao je skroman i zadovoljan sa onime što voli.
Njegova strast za režijom, scenskom igrom počinje odmah; te se dolaskom u Đurđevac uključuje u rad i organizaciju poznate đurđevačke „Picokijade“ osobitog scenskog uprizorenja u kome Đurđevčani pojašnjavaju „Zakaj nam vele Picoki“. Već nakon nekoliko godina pruža mu se povjerenje organizatora za samostalno režiranje poznatog scenskog spektakla podno zidina Staroga grada. Taj zahtjevan posao obavlja daljnjih 12 godina uzastopce, i upravo u vrijeme pada interesa i teških godina, rata i poraća u našoj domovini, uvodeći iz godine u godinu nove elemente, osvježava i održava „Legendu“ na životu. Iz godine u godinu oduševljavao je brojne gledatelje koji su izdaleka došli vidjeti scensko uprizorenje i o kojemu se danima nakon toga pričalo.
U scensku igru je Marinko Ivanišević ugradio značajan dio svog truda i znanja, i osigurao svojim zalaganjem đurđevačkoj „Legendi o Picokima“ laskavo priznanje, a to je da je „Legenda“ proglašena „Nematerijalnom kulturnom baštinom“ u Republici Hrvatskoj. Na krilima svog statusa, u kojem je Marinko imao nedvojbeno ogroman udio, Grada Đurđevca je dobio laskavu titulu „Europske destinacije izvrsnosti“. Za sva priznanja koja su došla na adrese Grada Đurđevca, Koprivničko-križevačke županije i Republike Hrvatske, možemo zahvaliti i Marinku Ivaniševiću, koji je unio dio svog života, ideja i ponosa što živi sa nama sve ove godine.

Marinko je bio nadaleko poznat je po organizaciji programa i emisija “u živo” koje su za cilj imale osim zabave slušateljima isto tako zabaviti i posjetitelje u određenom prostoru i po tome su stekle kultni status (Studio 55).

Ivanišević Marinko se je, kao što je svima poznato, bavio se i tiskanim medijima. Vijesti koje je pisao u „Jutarnjem listu“ i „Podravskom listu“ su bila jednako dobre kao i one koje je pisao za radio.

Marinko je dobio i najveće priznanje za radijsko novinarstvo „Zlatni mikrofon“ 2009. godine, za svoj doprinos radijskom novinarstvu u Republici Hrvatskoj, i za audio-verziju njegovog, ujedno i prvog podravskog romana „San u močvari“. Od Udruge slijepih Hrvatske također, jer je upravo CD sa skraćenim sadržajem romana kojeg čita upravo Marinko, i čiju je cijelu nakladu on poklonio svih udrugama slijepih po cijeloj Hrvatskoj, omogućio i tim našim sugrađanima da osjete i dožive duh „Legende o Picokima“.
Gore spomenuti CD je upravo poveznica Marinkovog izražavanja, režiranja i pisanja.

Svi smo ponosni na knjišku verziju naše „Legende“. Upravo se je Marinko Ivanišević odvažio napisati prvi podravski roman, prvo veliko lateralno djelo, povijesni roman „San u Močvari“. Taj zahtjevni posao na pripremama i skupljanju potrebnih izvora za njegovo nastajanje, je u potpunosti obavio sam samcat (više od tisuću stranica raznih dokumenata, putovanje u Beč i sva ostala materijalna sredstva), tek uz malu pomoć njemu dragih ljudi, koji su pomogli u prevođenju i logistici, te svjetima da bi roman ugledao svjetlost dana. Sve je to trajalo godinama.
Način, stil i kvaliteta romana, a prema ocjeni eminentnih stručnjaka, Ivaniševićevo je remek-djelo, i seriozan uradak kojim se Đurđevac i Podravina mogu dičiti. Tema romana je bazirana na autentičnim događajima i prostorima iz sredine 1552. godine, kada na ovaj dio Hrvatskog kraljevstva nadiru osmanlijski osvajači, zbog čega se Nalogom Beča ustanovljuje granica „Vojne krajine“ na nekoliko stoljeća.

Čak je naš proslavljeni oskarovac Branko Lustig, pročitavši Marinkovo djelo, pokazao izuzetan interes za mogući scenarij koji bi možda ugledao u hollywoodske studije. Predivno bi bilo za naš kraj kada bi se Marinkova priča i filmski uokvirila. Nadajmo se da će Marinko smoći snage napisati ga.

Osim romana, Marinko je napisao i vrlo vrijednu kraću književnu formu, publikaciju, povodom 40 godina postojanja Radio Đurđevaca, gdje je povezao sve važne događaje i sudionike tijekom nastajanja i postojanja našeg radija, što je bilo iznimno zahtjevan posao, pronaći sve podatke kojima bi se to potkrijepilo i zaokružila cijela priča Marinkovog radija, Radio Đurđevca. Što ima nedvojbeno trajnu povijesno-dokumentarnu vrijednost.
U istoj formi publikacije gospodin Ivanišević je na dokumentarnim osnovama opisao kako je 1968. nastala scenska igra „Legenda o Picoku“.

Kao krunu svog rada u gradu Đurđevcu, Marinko Ivanišević osniva 2009. godine Gradsko Kazalište Đurđevac (GKĐ) čime Marinko gradu Đurđevcu daje sve atribute pravog grada.
U malom mjestu kao Đurđevac projekt malog, ali gotovo
polu-profesionalnog kazališta je ravan čudu. Tada prije 5 godina Marinko je od svojih skromnih sredstava uz pomoć tajnika kazališta kupio i prikupio rekvizite za postavljanje prve predstave GKĐ.
Lijepo je to na Izvještajnoj skupštini prošlogodišnjeg rujna rekao Marinko;
„ … stvarali su i naši Podravci, naši Đurđevčani, svoje kazalište kroz prošlost, i postajali miljenici svoje publike silazeći sa dasaka ondašnjih skučenih bina s početka XX stoljeća (bilježi kroničar) u Starom gradu, Fišerovoj kući, dvorani Fantoni, a kasnije i danas, s pozornice Doma kulture….“.
Udruga kazališnih amatera – Gradsko kazalište Đurđevac, ulazi u petu sezonu/godinu svoga djelovanja. Učinjeno je do sada očigledno puno. Kroz protekle četiri godine, 24 muškaraca i žena ostvarilo je sedam predstava za odrasle, a petnaestero najmlađih Dječje kazalište „Mala drama“ ostvarilo je 2010. godine također hvale vrijedno uprizorenje za dječji uzrast. A upravo ovih dana i sedmu predstavu za odrasle, a prije tridesetak dana ponovno oživljena scena za djecu „ Mala drama“ se predstavila svojim novom atraktivnom predstavom. Dakle, spomenutih, 51 osoba predstavilo se publici na najzahtjevniji način – u tumačenju 63 različita lika u ukupno 9 ostvarenih kazališnih predstava. Kazalište objedinjuje,dakle, u svom stvaralaštvu gotovo stotinjak osoba iz svoje sredine, županije, ali i šireg prostora Hrvatske. Među njima su i oni koje gledatelji nikada ne vide u svečanom naklonu na kraju predstave, ali koji čine zajedno sa glumcima kazališnu cjelinu svake predstave, pripremajući se tjednima, mjesecima dočarati pravu kazališnu iliziju. Takvim angažmanom, uz uložena financijska sredstva Grada i Županije, gospodin Ivanišević je postigao produkciju predstava čiji nivo nije na razini „skečeva“ ili „prikoličarskih“ izvedaba, pa i u tom smislu, što se tiče tehničke podrške postigli su izuzetne rezultate i postavili produkciju na jedan zavidan nivo.
Gradsko kazalište Đurđevac u organizaciji Marinka Ivaniševića se je svojim vlastitim sredstvima i iznimnim donacijama opremilo vlastitom terenskom/prenosivom rasvjetom, opremom za zvuk i svjetlosne efekte te je u posjedu priličnog broja, sada već raritetnih rekvizita. Godine 2010. godine bilo jedno od tridesetak kazališta u Hrvatskoj koje je za svoju publiku organiziralo „Noć kazališta“. U nizu ideja koje su oplemenile društveni život grada Đurđevca moram svakako izdvojiti projekt; „KAZALIŠNO LJETO U ĐURĐEVCU“ koje je do sada tri puta organizirano i na kojem je sudjelovalo 12 amaterskih i dvije profesionalne skupine (Atelje 212, Beograd i Kazalište Virovitica). Među sudionicima su bili gosti sa Krka do Vinkovaca, su međunarodni obol dali i gosti iz susjednih zemalja. Od tada smo svjedoci beskrajno zanimljivih kazališnih izvedaba na različitim otvorenim prostorima trgova ili drugim neuobičajenim (ali adekvatnim) dijelovima javnih površina u gradu, petkom u večernjim satima a tijekom mjeseca srpnja. Odmah se pokazalo da je to pun pogodak, što je potvrdila brojnost publike na svih dosadašnjih 14 ljetnih izvedaba u protekle tri godine. Prošle godine uz novu ideju Marinka, GKĐ otišlo je i korak dalje organiziravši i „Kazališno ljeto PLUS“, na Trgu svetog Jurja, pri čemu smo mogli odgledati projekcije tri njihove najuspješnije komedije u kino formatu. Prema evidencijama do sada, uključujući i brojna gostovanja ansambl GKĐ je uz vodstvo i režiju Marinka Ivaniševića vidjelo preko 11.000 gledatelja što je respektabilan broj za udrugu ovakvoga profila. Rad GKĐ je vrednovan i sa 14 priznanja i nagrada za sedam predstava, u samo četiri godine.
Svi ti podaci zasigurno nadilaze klasični amaterski pristup radu, što je osnovni cilj i smisao djelovanja Gradskog kazališta Đurđevac na svim njegovim pozicijama. Ali Marinko ne staje niti tu i ima novu ideju, za pravu kulturnu poslasticu od imenom „Dok lipa diši“. Riječ je o četverodnevnoj priredbi tijekom sredine mjeseca lipnja (samo u večernjim satima – upravo dok lipa diši) čiji bi sadržaj bio ispunjen nastupima kantautora, pjesnika, glumaca, izvođača komorne glazbe…
Moram napomenuti da je kazalište (makar i amatersko) i zabavno i edukativno izvorište, podsjetnik na vlastitu tradiciju svim generacijama, bez obzira gdje ono djelovalo da li u ruralnom ili urbanom podneblju – jer pravila iz unutrašnjosti „crne kocke“ svugdje su ista ili vrlo, vrlo slična.
Da bih možda plastičnije i jezgrovitije objasnio tko je Marinko Ivanišević iskoristiti ću i riječi naše književnice Božice Jelušić u predgovoru Marinkovoj publikaciji o 40 godina radio Đurđevca:
„…Marinko Ivanišević se posvetio novinarstvu, pokazujući prirodni talent za javnu komunikaciju i kulturnu animaciju. On posjeduje različite komunikacijske vještine: pisanje, recitiranje, glumu, heppening i psihološko portretiranje sugovornika, a to su samo neke od njih. Ima originalne zamisli, često suprotne “šutljivoj većini”, te ih ostvaruje upornošću koja zadivljuje. Nemiran je duh, sklon istraživanju, posjeduje personalnost prave medijske ličnosti i izgrađenu kulturu govora…Ivanišević je jedan od najistaknutijih “svjedoka vremena” na prostoru od Varaždina do Vukovara, zbog čega  bi ga svaka sredina mogla samo poželjeti. Njegovo načelo višebojnosti danas uveliko razbija predodžbu o beskrvnosti i učmalosti “provincije”. Stoga trajnost njegove đurđevačke adrese raduje svakog dobronamjernika koji optimistično gleda na građansku sutrašnjicu.

Najnoviji projekt s kojim se gospodin Ivanišević, odnosno njegova ideja jest napisati publikaciju o tradiciji kazališnog amaterizma u Đurđevcu koja bi istraživački sezala do sredine XIX. stoljeća.